Osnovna škola Marina Getaldića Dubrovnik

- Do ideje o pokretanju edukativne radionice o autizmu došlo je kao nastavak suradnje OŠ Marina Getaldića i Udruge kronično bolesnog djeteta Zajedno do zdravlja - započinje pričati učiteljica Snježana, te nastavlja: Spomenuta suradnja započela je zajedničkim izletom žičarom na Srđ u veljači prošle godine povodom Dana rijetkih bolesti. Uslijedio je njihov posjet našoj školi pri čemu su već tad sklopljena lijepa prijateljstva učenika naše škol i djece iz Udruge. U travnju smo posjetili izložbu Stablo čudesnih boja u Luži povodom Dana autizma gdje je moje učenike i mene dočekao dječak Ivan. Prišao je i poveo nas do stabla čudesnih boja. Bio je to početak našeg prijateljstva. Uslijedio je poziv gospođe Marije Puhiere, voditeljice Sekcije za autistični spektar za sudjelovanje u pilot radionici kroz koju bismo se na zanimljiv, kreativan i nenamatljiv način učenici pobliže upoznali s autizmom i dodatno osvijestili u sebi potrebu prihvaćanja djece s posebnim potrebama. Autorica radionice nam je predložila da kroz osam planiranih radionica na satu razrednika približi pojam autizma učenicima na njima razumljiv i zanimljiv način, ali im ujedno pružiti i mogućnost da iskažu svoje kreativne vještine i prilike. Za druženje i zabavu, učenika i djece s autizmom. I tako smo krenuli – od pojma autizma- „Ne vidi se, a osjeti se. Primjeti se“ – učenici u mome razredu su pokušali napisati svoju definiciju autizma; naučili su na koji se sve način izražavaju djeca s autizmom i kako doživljavaju svijet oko sebe. Kao osnova za rad i razgovor poslužila nam je slikovnica „Plašljiva vjeverica“ Melanie Watt kroz koju smo naučili da osobe s autizmom vole točan i pravilan raspored svojih aktivnosti, jer ih svaka promjena zbunjuje i uznemiruje.

Družili smo se s dječakom Ivanom, učenikom 2.d razreda OŠ Ivan Gundulić koji je mojim učenicima nesebično poklonio svoje povjerenje i rado dolazio u naš razred. Mnogo smo naučili od Ivana o životu djece s autizmom – npr. što voli raditi, što ga raduje...Ivan obožava svemir, brojke, rasporede, vozne redove, ali i autobuse. Tako se i rodila ideja da za završnu priredbu napravimo autobus za Ivana, kao dar za njega i svu djecu iz udruge, oslikamo ga i izložimo povodom Dana autizma u travnju u Luži. Sretni smo da smo u tome i uspjeli, autobus je bio prava atrakcija i veselje.

Koliko već radite u prosvjeti i jeste li u generacijama dosad imali i djecu s posebnim potrebama integriranu u nastavu?

- Kao učiteljica radim već 28 godina u OŠ Marina Getaldića. Izuzetno sam ponosna što radim upravo ono kroz što mogu iskazati sebe kao osobu koja će svoje učenike naučiti kako da polete iz gnijezda na „svoj put prema zvijezdama“. Često se sjetim lijepo izrečene misli koja kaže da su učenici anđeli s krilima, a mi učitelji smo ti koji ih učimo letjeti. Toplina i iskrenost u njihovim sjajnim očima je najbolja motivacija. Svaki dan se smiješ i veseliš s njima, svaki dan donosi nešto novo što me razveseli ako sam tužna. Trudim se da im osim znanja usadim i neke moralne vrijednosti koje će ih učiniti osviještenim mladim ljudima spremnim na prihvaćanje različitosti u društvu bez predrasuda. Uvjerena sam da upravo mali ljudi pokreću nas velike i uče nas da volimo čista i neiskvarena srca. U svojim generacijama sam se susretala s djecom s posebnim potrebama. Ono što sam se od početka trudila je bilo da se taj učenik u učionici osjeća sigurno, zaštićeno i prihvaćeno. Malim koracima smo napredovali i za svaki i najmanji napredak zajedno se radovali i hrabrili. U cijeloj priči smatram da je roditelj nezaobilazi suradnik, prijatelj svakog učitelja i da samo zajedno, u dobroj namjeri možemo pomoći djetetu da prevlada teškoće u radu.

Iskustvom starijih bismo mogli zaključiti kako od te posebne djece često možemo više mi naučiti nego što oni mogu od nas...Kako su Vaši učenici prihvatili Ivana?

- Slažem se s vašim mišljenjem da su posebna djeca s nama kako bismo od njih naučili puno toga. Moji učenici su izuzetno pozitivno reagirali na prisustvo dječaka s autizmom među nama. Sjedili smo u krugu, držali se za ruke, osjetili pozitivnu energiju među nama, grickali jabuke, naučili Ivana igrati „Igru gluhog telefona“, glumili, računali, pisali, crtali, izađivali papirnate zvijezde, razgovarali o svemiru i zvijezdama i puno se puno smijali zajedno. Tako smo pridobili njegovo povjerenje, a on je dobio 16 novih malih prijatelja koji su se radovali svakom njegovom dolasku u razred. A čemu je nas Ivan naučio?

Pažnji i razumijevanju, prihvaćanju i uvažavanju. Naučio nas je kako pažljivije promatrati svijet oko sebe, kako uživati u malim stvarima – dašku vjetra, mirisu mora, kišnim kapljicama i neobuzdanom smijehu. Naučio nas je da primjećujemo detalje koji su drugima nevažni i nevidljivi. Mogli smo naučiti i da je ponekad potrebno jednostavno se zaustaviti i veselije promatrati svijet oko sebe usprkos brojnim obvezama. Učenici su uvidjeti koliko je koristan i važan pravilan raspored obveza u danu za djecu s autizmom bez neplaniranih odstupanja koja ih zbunjuju i plaše. Odlučili su i za sebe napravili točan, planirani raspored dnevnih obveza. Djeca s autizmom razmišljaju na drugačiji način, vide ono što je većini ljudi nevažno, pa nam mogu biti izvrstan izvor informacija. Mogu nam dati brojne ideje svojim različitim pogledom na svijet.

Koji su se problemi iskristalizirali kao najveći prilikom integracije djece s autizmom u nastavu?

- Najveći problemi na koje se nailazi prilikom integracije djece s autizmom u razrede je neprihvaćanje društvenih pravila i pravila ponašanja u razredu i školi. Društvena pravila djetetu s autizmom nisu jasna i razumljiva. Nije im jasno zašto bi trebali poštovati pravila koja ne razumiju, jer svijet oko sebe doživljavaju drugačije. Zbog toga ih se često doživljava kao bezobrazne, sebične, zločeste što oni nipošto nisu. Oni samo imaju svoja pravila koja su iz njihova kuta ispravna. Nastoje svoja pravila nametnuti okolini jer na taj način sebi stvaraju toliko potrebnu sigurnost. Zbog toga je potrebna izuzetna strpljivost i razumijevanje učitelja. Problemi se javljaju i u komunikaciji s ostalim učenicima jer oni jednostavno ne znaju kako prići djeci i igrati se. Zbog toga i smatram da je integracija djece s autizmom vrlo motivirajuća za njihov razvoj jer gledajući druge i imitirajući ih uče se uključiti, družiti, igrati....korak po korak, postupno i pažljivo. Upravo iz ovoga smo i izvukli misao vodilju ove naše radionice, a osmislila su je djeca, učenici: „Prijatelju ruku pruži, privuci ga da se druži!

Kako gledate na osobne asistente u razredima?

- Osobni asistent u nastavi je svakako dobrodošao, jer je uz njega boravak djeteta s posebnim potrebama u školi i razredu manje stresan, pomoć je nastavniku i ostalim učenicima u razredu. Asistent u nastavi oblik je podrške učenicima, ali i učitelju u radu s djetetom s posebnim potrebama i radu s djecom u takvom razredu.

Jeste zadovoljni s postignutim rezultatima ove prve radionice, što Vas je najviše dirnulo, kako su reagirali roditelji Vaših učenika na ovakav rad tijekom sati razredne nastave?

- Izuzetno sam zadovoljna rezultatima ove radionice. Primjetila sam da su moji učenici predano i s punim srcem oslikavali naš autobus želeći i bojom iskazati svoj pozitivan stav i optimizam u komunikaciji s djecom autistima. Ideje su navirale – autobus je „krenuo“ u Ulicu prijateljstva; pojavila se i duga, leptir, ljubav... Mnogi od njih će se sutra kao mladi ljudi susretali sa osobama s posebnim potrebama, ali će se znati kvalitetno i bez predrasuda upustiti u prijateljske i poslovne odnose. Želja mi je da ovu hvalevrijednu suradnju sa Udrugom Zajedno do zdravlja nastavimo i iduće školske godine sa budućim prvašićima. Radionice bi mogle dopuniti dobrim primjerima iz prakse. Roditelji mojih učenika su vrlo pozitivno reagirali na ideju o uključivanju u ovu radionicu. I oni su se aktivno uključili pomažući nam u slikanju. Učili su od svoje djece kako treba izgledati i ponašati se osvješten i motiviran član društva prema osobama s posebnim potrebama. Naglasila sam već prije da „Mali pokreću velike na dobra djela!“

Koliko ste i sami naučili o autizmu putem ove radionice?

- Djeca autisti – prema svemu što sam dosad mogla naučiti i upoznati ih su svakako osobe koje zaslužuju svoju priliku u društvu. Različiti su kao i svi mi. U nečemu više, u nečemu manje uspješni. I svi zaslužujemo priliku. Vrijedno je dati je svakome. Takva djeca žele biti dio društva, ali ne znaju kako. Htjeli bi se izraziti, ali ne uspijevaju. Bar ne onako kako se to od njih očekuje. Oni samo žele sigurnost, vole biti pripremljeni jer tako izbjegavaju neugodnosti. Koliko god se čine udaljenima i odvojenima od svijeta oko sebe, otvaraju se kad osjete povjerenje, prijateljstvo i ljubav. Po tome su poput svih nas. Djeca s autizmom bolje uče putem iskustva, jer im riječima nešto nije moguće objasniti. Po tome se ne razlikuju od ostale djec, jer i oni bolje i trajnije nauče ono što su iskusili, doživjeli..
 

Što vole?

Djeca s autizmom vole prirodu, vole učiti iz nje, baš kao i sva djeca. Vole životinje, vodu, more, svjetla...Neki se vole vrtiti ili hodati u krug i tako se najbolje opuštaju. Vole nizati predmete, vole prijevozna sredstva, vole se ljuljati... Poruka bi bila – sve ono što vole može nam poslužiti da im se približimo – i uspostavimo prijateljstvo s njima, pružimo im priliku da se uključe u svakodnevicu, u društvo... Eto, baš zbog toga je vrlo korisno bilo upoznati se s autizmom, razumjeti ga i prihvatiti već u najranijoj dobi.

A, što ne vole?

Ne vole kad od njih tražimo da naprave nešto novo, nešto u čemu nisu vješti i što odstupa i nije dio njihovog dnevnog rasporeda i rutine. Dijete s autizmom može biti vrlo nespretno u držanju olovke u školi pa ne želi pisati što stvara probleme u radu u razredu. Ne žele ići na tjelesni jer se ne uspijevaju sami presvući ili se ne žele igrati loptom jer ne mogu predvidjeti hoće li ih lopta pogoditi. Ne vole iznenadne zvukove i buku, pa bi razredna atmosfera trebala biti opuštajuća, smirena...Zbog svega ovoga i nesigurnosti ponekad burno reagiraju. Za sve ih treba pripremiti i unaprijed ih ohrabrivati na nešto novo. Vrlo je važno da se od ranih godina uključuju u društvo vršnjaka i da se upoznaju sa različitim mjestima kako bi se što bolje prilagodili. I, na kraju, i djeca s autizmom žele imati prijatelje. Ako se s nekim zbliže, onda su im pravi prijatelji.